Privatna crvena

Privatna crvena

„Zaista se ne sećam trenutka u kom sam, ideje radi, počela da pribegavam crvenoj boji. Ali sećam se da su me pigmenti vodili kroz vreme, donoseći sobom čitav koloplet iskustva, koja sam bez zadrške, lišena svake udobnosti, unosila u prizore.

Od samog početka izrade ranih, studentskih crteža, koji obiluju intimnim narativima (2006-2008), crvena je postajala punktna boja, još uvek pretežno instinktivno prisutna. Krajem 2008. i tokom 2009. pristupila sam radu na inostranom projektu posvećenom temi pamćenja posle 1989. godine, sa snažnim naglaskom na kolektivnoj memoriji, usko vezanoj za ratne okolnosti. Poziv organizatora bio je zasnovan na pogrešnom, preuranjenom uverenju  da sam u to doba za crvenom posezala kako bih istakla ratne strahote i nasilje u istorijsko-političkom smislu. Crvena je, međutim, za mene značila intimizam, osetljivost i slojevitost u odnosima među ljudima, pa i umetnikovom odnosu prema svetu. Premda sam iscrpno ispitivala temu sećanja, osobito sećanja žena koje su trpele nasilje i prepoznavale mrtva tela sopstvene dece i bližnjih, premda sam radila na patološkim analizama i terenskim istraživanjima, kustos je, nakon svega nekoliko susreta, odbio predlog mog projekta. Prikupljeni dokumentarni materijali su, međutim, ostali. Nastavila sam da radim na temi nasilja u drukčijim, mirnodopskim uslovima. Naslovi radova iz tog perioda kao što su Pitanje vremena, Memorija, N.N., upućuju na obradu motiva poput ljudske figure (u poređenju s mesom, preuzetog iz različitih izjava žrtava nasilja); upotreba špenadli aludira na probadanje i osećaj ništavnosti, klirita koji služe da sabiju i stvore tenziju naslikanog materijala, ukazujući na bolne načine suočavanja sa samim sobom nakon takvih iskustava. Fluidnost i taloženje crvenih akvarela poslužilo je kao simbol kolektivnog iskustva. U nanosima crvene su se tako sabrali bol i moć.

Po okončanju ove faze, od 2011-2015, učestvovala sam u nekolikim rezidencijalnim programima u Nemačkoj i Švajcarskoj. U tom periodu vratila sam se tematici međuljudskih (muško-ženskih) odnosa, rasčlanjujući ih do ogoljenog, gotovo anatomskog nivoa. Tokom 2014. razvijala sam prevashodno akvarele velikih formata, razmatrajući bipolarni poremećaj onih muškaraca koji svoje telo, u savremenom društvu, tretiraju kao instrument.

Čini mi se da su izložena dela, upravo u ovom izboru, aktuelnija nego u trenutku nastanka. Crvena je baš sada, 2019. godine, postala privatna i retrospektivna, i spremna je za svoju pravu, zaokruženu ulogu“.

(Maja Obradović je rođena 1983. godine u Beogradu. Diplomirala je 2007. godine kao student generacije na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, na odseku slikarstvo. Doktorsku disertaciju je odbranila 2016. godine na istom fakultetu. Dobitnica je nagrade za slikarstvo Ljubica Cuca Sokić (FLU, Beograd, 2005), Velike nagrade za slikarstvo Rista i Beta Vukanovic, slikari (FLU, Beograd, 2007), nagrade XIV Bijenala studentskog crteža Srbije (DKSG, Beograd, 2007). Izlagala je na devet samostalnih izložbi i brojnim grupnim izložbama. Učesnik na brojnim rezidencijalnim programima u Nemačkoj i Švajcarskoj. Živi i radi u Beogradu).

Izložba je otvorena od 27. maja do 7. juna 2019. godine. Kustos – Filip Kovačević.