„Ne menja se svet zbog kreativnog rada umetnika, već naprotiv, haotične i nepredvidive fluktuacije stvarnosti dovode do nastanka novih sojeva kulture koja se prilagođava promenama. Misao Victora Pelevina, izrečena u antiutopijskoj fikciji, slojevito korespondira sa sadašnjošću koja bi, barem sa izvijesnih pozicija, gledano iz doba koje je prethodilo bolnoj
transformaciji jugoslavenskog u postjugoslavensko, također djelovala antiutopijski. Ona se, imajući to u vidu, jednostavno i nedvosmisleno može povezati i sa izložbom petoro stvaratelja iz središnje Srbije, u Hrvatskoj, u Zagrebu.
Izložba pred kojom smo predstavlja dijve de facto jugoslavenske generacije umjetnika, jednu iz svojevrsnog zlatnog razdoblja, i drugu – posljednju. Stvaranjem mreže koja povezuje autore i publiku, ali i autore medusobno, ona biva suvremenom pružajući snažnu potporu tvrdnji Nicolasa Bourriauda – da umjetnost danas jeste „delatnost proizvođenja odnosa prema svetu posredstvom znakova, formi, gestova ili predmeta“. Izložba, dakle, predstavlja
nove sojeve, prilagođene promjenama, ali se i dalje temelji na onome što je prethodilo fluktuacijama stvarnosti. To je razlog da istovremeno bude poznata i bliska, ali i daleka i strana oslonjena na zajedničko i na ono što razdvaja, dijeli, nostalgična ali i aktualna, eskapistička i
angažirana…
„Dosledan u svojoj poetici“, Nebojša Savović Nes,,decenijama kontinuirano delikatno prenosi u skulpture ono najbolje iz prirode“. On je kipar pod čijom rukom kamen može da postane sjajan i gladak, naizgled mek poput kože ili platna, prividno prozračan, nalik kristalu, ali i da ostane snažan i čvrst, kakvim ga je priroda stvorila… Četiri izložene skulpture plijene jednostavnošću kompozicije, delikatnom izvedbom, intimističkim duhom i izvesnom crtom nostalgičnosti. Umjetnikov stil, čiji su reprezenti, njegov je i potpis.
Vidan Papić, razigrano i razdragano, u duhu Steampunka, na temeljima rock ‘n’ roll poezije, podseća na nevino i naivno doba najbezbrižnije jugoslavenske mladosti. S korijenima u masmedijskoj i pop kulturi“, on je umjetnik koji,,uvek i iznova, sa neke nove pozicije zbunjuje zavedenog pratioca. […] višeznačno, uzneseno i bajkovito“. Ne udaljavajući se od ključnog segmenta svog stvaralačkog rada – bavljenja ljepotom knjige, Vidan Papić od recipijenata svojih djela traži čitanje, istraživanje, sudjelovanje.
Milica Antonijević je umjetnica koja je, baveći se grafikom kao kreativnom praksom, prešla dug put od uobičajene forme grafičkog lista do velikih, uzbudljivih djela koja transformiraju prostore u kojima se nalaze. „Težište njenog interesovanja je transcedentalni pristup čoveku u njegovoj večitoj potrazi za nečim, što se može različito imenovati“. Veličanstvenost i tjeskobnost svijetova koje Milica Antonijević stvara dobivaju novu dimenziju i svoju osobenost nadgrađuju, barem za nas iz zaleđa – izlaganjem pored mora.
Fragmenti Vladimira Rankovića „čuvaju i reflektuju njegova sećanja […]. On ih ne ulepšava, ne popravlja, on ih izmešta, konzervira i predstavlja. […] Njihov izgled je zatečen, određen zaslugom drugih…“. Nastojeći da bude krajnje objektivan, što je polazište njegova umjetničkog rada ali i središte interesovanja u teorijskom radu, autor ipak izkazuje emotivan odnos prema osobnoj i obiteljskoj prošlosti, te poziva na istovrsno delanje – potragu za fragmentima vlastitih prošlosti.
Bojan Otašević je umjetnik čije je stvaralaštvo vanvremensko, ali, neizgled paradoksalno, i duboko ukorijenjeno u trenucima svog nastanka. Njegova „nema gola tela, ponegde samo u skici, zamišljena i ćutljiva, ta tela smo mi. Gledamo preko ramena, držimo glave u rukama,umorni, bez energije. Skinuti smo, osramoćeni i više ne marimo za to“. Melankolično, setno, nemo, ali i uz krik – boja, osjećanja… – Bojan Otašević nam govori gde smo i pita se, i
pita sve nas, kuda da krenemo.
O odnosu suvremenog čovjeka prema sadašnjosti Boris Groys je, krajem prethodnog desetljeća, napisao: „Izgleda da se naše savremeno doba od svih drugih istorijski poznatih doba razlikuje barem u jednom pogledu: ljudski rod nikada pre nije bio toliko zainteresovan za svoju sadašnjost. Srednji vek je bio zainteresovan za večnost, renesansa je bila zainteresovana za prošlost, modernost je bila zainteresovana za budućnost. Naša epoha se prevashodno interesuje za sebe“. Zanimanje za sadašnjost nosi određenu specifičnost – dok se i vječnost i prošlost i budućnost, zamišljene kao linearni tokovi, protežu, barem u jednom smjeru – neograničeno ili ograničeno na takav način koji se može posmatrati kao neograničenost, sadašnjost je uvek u procesu preuzimanja budućnosti i bivanja preuzetom od strane prošlosti, nestalna, neodrediva, neustanovljiva.
Sadašnjost je u biti svih ostvarenja koja su pred nama. Ali, sadašnjost je, neizbežno, oslonjena na prošlost, tradiciju, sjećanja… A priroda posla svih sudionika izložbe – rad sa budućim umjetnicima – primorava ih da budu okrenuti i budućnosti. Osobitosti stvaralačkih ličnosti, ali i crte koje djele, čine njihovo zajedničko predstavljanje neobično pravilnim presekom triju vremena.
Od početka, o prostorima – geografskim, povijesnim, kulturalnim, emocijama omeđenim…, došlo se do vremena – prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Cilj je bio da sve bude povezano tananim nitima, nitima koje ne smetaju, koje se mogu, po želji, prenebregnuti, ali i lako pronaći i slijediti. Nekoliko koraka svakako je načinjeno.
V. R.