JABUKE

Odmaralište za ratnu siročad u zgradi Nadbiskupskog sjemeništa, Split, ljeto 1955.

Djeco, zdravo! Zdravo, zdravo, zdravo!

Djeco, prijatno! Hvala, također!

Djeco, laku noć! Lako noć, drugarice učiteljice ta i ta, lako noć, druže učitelju taj i taj!

I prođe još jedan vrući ljetni dan – dan kad je Marija na Bačvicama naučila plivati! A sad tišina, spavanje.

Prevrtanje, uzdisanje. Vruće je. Štucanje.

Kad netko štucne, Marija vikne: Odžak-majka! I to izazove nove valove smijeha.

U sobu uđe drug voditelj i grakne: Šta je smiješno da se i ja nasmijem? Da čujem!

Disciplina, disciplina, disciplina. Kultura, fiskultura i higijena.

U sobi u trenu zavlada muk, do vrha je ispuni san djevojčica, a nad tim snom bdije čitava FNR Jugoslavija.

*

Pred jutro, prije nego otvori oči, Marija pokušava produžiti san pa zamišlja selo i kosce. U polusnu prvo zamisli scenu u kojoj izranja kroz lišće lješnjaka, a zatim izlazi iz šume i prelazi livadu, a zubima drobi trpke zelene lješnjake kojima je natrpala košulju, još mekane opne.

Ona zna, kraj je jula i sad su planinske livade u zrelom cvatu. Šumska prženica, majčina dušica, iva, lipica, djetelina, tetrljan, divlji planinski luk i drugo bilje. Uskoro će pčele pokupiti nektar, zatim će kosci podšišati cijelu udolinu, onaj travnati brijeg koji se penje prema vrhu planine, a na kojem je uvijek neka lisica ili jelen u izvidnici, i djeca će praviti samar od trave za konja koji se zove Mrkov, a mogao bi se isto tako zvati i konj. I ona će biti tamo s njima, kući, napokon. Netko će je ugledati prvi i razglasiti. Svi će izaći pred nju na Armen i reći kako je preplanula Maša i kako je narasla i kako joj je crna kosa posvijetlila od sunca i sada je u njoj poneko crveno pero, a ona će iz torbe izvaditi jabuke. Tri tjedna ljetovanja, dvadeset i jedna jabuka. Ako pojede pet, to je šesnaest. Jabuke leže u torbi pod njenim krevetom: tri žute, pet crvenih, šest zelenih. To je popodnevna užina: kruh, mast, šećer i jabuke. Baš dobro živi. Dobro jede, u dječjem domu i ovdje u odmaralištu ima sapun, vodu, sve, kupa se u moru, naučila je plivati. Pa zašto onda? Zašto sam ja tako tužna? Pitala bi neku od djevojčica iz sobe, ali je sram. Nekad se čuje kako noću plaču u jastuk. Onda se jedna koja se zove Vera i ima četrnaest godina digne iz kreveta i „jebe im oca“. Dojuri i namlati ih, počupa,  da imaju razloga plakati – i ne smiješ pisnut nekome od voditelja.

Marija ujutro vadi jednu po jednu jabuku iz torbe i broji. Ali jutros ih nema, netko je počistio sve jabuke, u torbi je bio tek jedan drveni češalj za koji se danima pitala gdje je.

Pribere  se – izbroji do sedam, jer je pet premalo, uputi kroz duge hodnike u kojima su pod visokim secesijskim stropovima zaostale sve one pričesti mladih sjemeništaraca – o tome Marija nema pojma, o religiji, o secesiji, ali naslućuje spokoj prostora i njegovu strogost koja je strogost muških roditelja, pravila umjesto pravde, ali svejedno solidnost, sigurnost – i kuca na vrata jedne od učiteljskih soba u odmaralištu.  Voditelj podvikne naprijed i ona, kročivši u sobu, ugleda na stolu svoje jabuke.

– Izvoli, seko!

– Druže učitelju voditelju smjene, moram da prijavim – neko mi je ukrao jabuke.

– Opet jabuke! Kakve jabuke?

– Evo ove jabuke kod vas na stolu. To su od moje užine. Dvanajst jabuka točno, jedna fali. Jeste li je pojeli?

– Ove jabuke? Nisam pojeo…

– Ja ih skupljam da ih ponesem kući, naše su jabuke male, kisele i crvljive, tlo im ne odgovara. Šljive su odlične, kruškice, one male, slatke, ali jabuke, nikako.

– Maloprije je jedna djevojčica donijela ove jabuke meni, kaže da ih je našla.

– Jest, našla ih je u mojoj torbi ispod moga kreveta! Eto đe ih je našla. Koja je to?

– Vera Ćulibrk.

– Pa Vera, ko će drugi. Ona nas tuče, druže učitelju. Ona nam ne da da plačemo. Ali neću je tužiti. Samo vi meni dajte natrag moje jabuke.

– Pa moramo je kazniti, ne može se krasti, kakav je to način. Vi ste djeca palih boraca, mora da budete primjer drugoj djeci.

– Moj otac nije išo u rat. Sakrio se.

– Ajde, šuti, jadna ne bila. Ko te šta pita?! Manjka onih što su uzeli uniforme, jer su tako svi u selu, ove ili one. Tvoj je otac poginuo časno – da bi prehranio svoju djecu. Žrtve ima da se poštivaju. Je li tako?

– Tako je druže.

– I jezik za zube. Odmah ćemo kaznit  Ćulibrk Veru, a ide joj i ukor pred isključenje iz doma, nek ponovi jednom i odmah ćemo je liferovat u Livno.

Marija šuti, gleda kako se kroz zavjese bijeli već usijan komad neba kroz čemprese, javore i pinije u širokom prozoru. Skoro pa može namirisati more. Taj prozor je, odoka gledano, širi i viši od vrata njene rodne kuće.

– Znate šta, druže učitelju, ja sam to izmislila.

– Kako sad izmislila?

– Izmislila, jer mi se jedu jabuke pa da mi ih date.

**

Ni pola sata kasnije, dok su svi ostali na kupanju, Marija i Vera, jedna u jednom druga u drugom kutu sobe, za kaznu kleče na grahu.

– Ej, ti, mala, Odžak majka. Slušaj me dobro! Jebat ću ti ćaću!

– Nisam ja ništa rekla, sama si se odala.

– Oću, oću. Čim izađemo. Krv ćeš pišat! Jebat ću ti ćaću!

– Ako mu nađeš kosti, obavijesti me.

– A šta ti, bolan misliš, da je ovo engleski internat. Svi su nekoga izgubili, neki i oba roditelja. To je rat, gospođice moja, tako je kako je, najviše mrzim plačipičke. Koje vajde od toga?! Svi se loše osjećaju od vašeg cmizdrenja.

– Zašto si mi ukrala jabuke?

– Zbog šege. Pa danima te gledam kao ih skupljaš ko neka krtica, jazavac, skuplja, skuplja.  I u domu si ih skupljala, vidjela sam te.

– Skupljam i šaljem mami kad smo u domu. Ona ide u Odžak jednom sedmično i tamo preuzme moje pismo i paket.

– U, kako slatko, povratit ću. A zato je Odžak-majka, šta ne reče. Budalaština.

– Nije budalaština. To je čarolija.

–  Ja ti čarolije, sestro mila…

– Sama sam je smisla, kad netko štuca, ili kad ja štucam, kažem Odžak-majka, jer pomislim da je to mama taj tren na pošti u Odžaku i mene spominje.

– A jesi ti pravo luda, mala. Boli li te?

– Šta?

– Taj grah pod koljenima, boli li te?

– Jašta nego boli. Žari ko đavo.

Vera promasira koljena, pa se nasloni na zid:

– Kukuruz je još gori, a najgora so. Slušaj, ti kako ti ime, Mašo, sjedni kraj mene. Ako čujemo vrata, brzo se vratimo na grah. Ne brini.

Ali Marija brine. Vera ima široko lice puno pjega i oči ispod žutih trepavica koje smjeraju nešto, u svim smjerovima, to je smiruje, Verina prepredenost, ravnodušnost.

Vera pokupi grah s poda:

– E tebi je ko i meni, jaranice, grah usrano pao, ali nikad ne znaš šta te čeka. Sad ću ti gatat.

Zatim protrese i porazbaca zrna graha po podu pa ponovi pa opet ponovi, ozbiljno pogleda Mariju u oči i držeći je za ramena, kaže:

Pažljivo slušaj i u glavu zapiši. Imat ćeš muža i kuću ovdje na moru. Imat ćeš kćeri, dvije. Volit će te muž.

Olja Savičević Ivančević